Ema i Vladimir u brdima iznad Arilja gaje petoro dece: Do škole ima 6 kilometara a do prodavnice 12 – Kad padne sneg, struje nema po 5 dana

|

Najveća sreća za Emu i Vladimira je kada se uveče čitava porodica, oni i njihovo petoro dece, okupi oko stola pa kuću pod Velikom Ćavom ispuni dečja graja, priče o proteklom danu, ko je video vrapca, ko zeca, kako je mačak napao piliće, a kome su ovce pobegle u maline pa ga je tata grdio.

Nije danas lako gajiti ni samo jedno dete, ni kada nam je sve na dohvat ruke, a kamoli za Dimitrijeviće iz Bjeluše, skoro 50 kilometara od Arilja, koji gaje petoro, a do prvog lekara imaju tih skoro pa 50 kilometara, do prve prodavnice 12 ili 15, a zimi, kada pod Velikom Ćavom (1.385 m n. v.) padne metar snega, po pet dana nema struje.

“Borba”, opisuju svoj način života u jednoj reči hrabri roditelji Vladimir i Ema. Ona je iz Prijepolja, gradsko dete, a pre desetak godina udala se za Vladimira i preselila u Bjelušu u brda, i kako kaže nikad se nije pokajala.

Prvo je rodila Luku, kome je sada 10 godina, pa Lanu (7), onda Krstu (5), pa Andrijanu (3), a najmlađem Andreju sada su tek dva meseca.

Njihov prosečan dan izgleda ovako: zimi, kad pade sneg, Vladimir ustane u pet ujutro, zakači za traktor vozu, očisti put, onda Luku i Lanu u kola pa u školu u Visoku, do koje je šest i po kilometara. Još u jesen obezbede dovoljno i brašna i ulja i šećera, soli, mesa, sve do proleća, ako baš nešto i zatreba, do prodavnice i nazad treba ponekad i tri-četiri sata hoda.

kad dođe leto, Vladimir i ne zna kud će pre. Da li u šumu, u nadnicu, ili u maline, ili u njivu, da poseje krompire, ili…

Vladimir i Ema žive od onog što sami zarade. Od nikog ništa ne očekuju, niti traže.

“U šumi pucaju leđa od tereta, ali druge nema, valja decu nahraniti, obući, obuti, za to mora da se ima, za drugo, ako šta ostane, ostane, ako ne ostane, onda ništa. Neki dan me bukova cepanica udarila me pod rebra, bacila nekoliko metara, ali druge nema”, kaže Vladimir.

Za njega u Bjeluši vele da radi za trojicu i da takvog radnika odavno nije bilo u selu.

“Ne mogu dokon, kud god se oko sebe okrenem, neki posao ugledam, znam, ako ja ne uradim, nema ko drugi”, priča Vladimir, a Emin dan izgleda ovako:

“Ujutro ustanem oko pet, spremim Luki i Lani doručak, probudim ih, pomognem im da se spreme za školu, postavim doručak, ispratim ih u školu, budim ove mlađe, postavim njima doručak, nahranim bebu, onda u štalu, pomuzem kravu, donesem mleko, uzvarim, usirim, onda spremam ručak, u međuvremenu nahranim i kravu i ovce, pustim u pašu, onda operem veš, dve mašine svakog dana, ispečem hleb, u tom stignu deca iz škole, postavim ručak, operem sudove, onda se pozabavimo domaćim zadacima, u tome je veče, namirim stoku, pomuzem kravu, uzvarim, usirim, spremim večeru, deca večeraju… I tako svakog dana. Da, leti nas čeka i plaštenje, sakupljanje sena, tu je i berba malina, spremanje hrane za berače”, nabraja Ema svakodnevne obaveze.

Što se tiče dece, i Vladimir i Ema uglas kažu, važno je samo jedno:

“Da odrastu u dobre, vredne, radne, iznad svega u poštene ljude”, to je sve čemu se nadaju ovi hrabri roditelji.

Nema sumnje da će pored takvih roditelja, pod Velikom Ćavom, gde se živi teško, ali pošteno, od svog rada, a ne od prodaje magle, deca sigurno ispuniti roditeljska očekivanja.

Izvor: kurir.rs