Radmilu i Ivana je život razdvojio, a onda se desio sudbinski susret: U autobusu je zavladao muk nakon ovih reči

|

U svetu u kojem se ljudi često sreću i rastaju, sudbinski susreti su retki. Ova priča počinje u Leskovcu, gde su dvoje mladih ljudi bili nerazdvojni u svojim srednjoškolskim danima, ali ih je život razdvojio. Nakon tačno četrdeset godina, sudbina ih je ponovo spojila, i to u autobusu.

Radmila i Ivan su se prvi put sreli u gimnaziji. Ona je bila tiha i stidljiva, a on harizmatičan momak. Njihova priča nije bila tipična, ali bila je iskrena i puna prave ljubavi. Družili su se, razmenjivali pisma, čekali se ispred škole i gledali zalaske sunca zajedno. Svi su mislili da će Radmila i Ivan ostariti zajedno.

Nažalost, sudbina je imala drugačije planove. Nakon završetka gimnazije, Ivan se priključio vojsci i odselio sa porodicom, a Radmila je dobila posao u Beogradu.

Izgubili su kontakt, a godine su prolazile. Oboje su osnovali porodice ali nikada nisu zaboravili svoju prvu ljubav.

Jednog avgustovskog jutra, Radmila je sa reumatskim bolovima sela u autobus i rešila da konačno poseti Sijarinsku Banju o kojoj su joj pričale prijateljice. Nije ni slutila šta je čeka u autobusu.

Dok je autobus prolazio kroz centar Leskovca, Radmila je pokazivala prijateljici kroz prozor terasu stana u kojem je stanovao Ivan tokom gimnazijskih dana.

“Evo baš tu je živeo, nekad sam stajala sa druge strane ulice samo da bih ga videla. E, a ovamo sa leve strane je bila Gimnazija, ne znam da li je još tu. Leskovac se dosta promenio od tada”, pričala je Radmila stojeći kako bi što bolje videla mesta koja su u njoj probudila uspomene.

U tom momentu, čuo se muški glas dva sedišta ispred nje: Da, još uvek je na istom mestu naša Gimnazija.

U autobusu je nastao muk. Radmila je stajala zbunjena i par minuta nije mogla da progovori ni reč. Stariji čovek ustao je sa sedišta i okrenuo se ka njoj.

“Radmila, da li ste to Vi?”, upitao je.

“Ja sam, ja sam. Ivane, pa da li je ovo moguće? Da li se ovo zaista dešava?”, pitala je u neverici saputnika.

“Ja sam, Radmila. Idem u onu Banju za koju kažu da odeš star, vratiš se mlad. Čuo sam, nemojte da zamerite da i Vi putujete tamo”, upitao je Ivan.

“Da, i ja idem tamo. Kakva slučajnost, sudbina, ne znam šta je. Da li si bolestan? Ili ideš samo da odmoriš?”, pitala je sada Radmila bez persiranja.

“Idem da odmorim, da li i ti putuješ sa suprugom na odmor?”, pitao je stari šarmer Ivan.

“Putujem sa prijateljicom, suprug mi je preminuo pre 12 godina. A sa kim ti putuješ?”, upitala je Radmila.

“Sam. Moja supruga je preminula pre 20 godina. Razgovaraćemo o svemu, o porodicama, životu, karijerama. Uskoro stižemo”, odgovorio je Ivan i ponovo seo.

Putnici nisu mogli da zadrže suze. Sudbonosni susret posle 40 godina bio je pun mešavine emocija.

Autobus je putovao kroz pejzaže i sećanja. Iako su prošli kroz različite puteve života, shvatili su da su oboje nosili deo jedno drugog u svojim srcima sve ove godine. Njihov susret u autobusu nije bio samo sastanak starih prijatelja, već i sastanak ponovno spojenih duša.

Radmilina i Ivanova priča pokazuje da ljubav može preživeti vreme i udaljenost, i da sudbina ima način da ponovo spoji ono što je oduvek pripadalo zajedno.

Novinari Jug Medie rastali su se od njih kada su stigli u banju a Radmilu i Ivana sreli su nekoliko dana kasnije kako sede na klupici pored reke dok joj on priča “nešto vrlo važno” a ona pomno sluša i gleda u njega.

Izvor: blic.rs