“Držala bih snajku kao malo vode na dlanu”: Selo kod Ivanjice neveste godinama zaobilaze – Vredni i časni domaćini ostaju sami

|

Mnogi su čuli za selo Brezova kod Ivanjice, ali samo zato što u njemu živi oko stotinu neoženjenih momaka. Smešteno na obroncima planine Mučanj, u živopisnoj prirodi, izgleda nije dovoljno zanimljivo budućim mladama, jer ga već godinama zaobilaze u širokom luku.

Raco Uzunović, iako u zrelim godinama živi sa majkom, još uvek veruje da će se naći žena koja će biti stub njegove domaćinske kuće.

“Ovde u ovom našem zaseoku Osredak ima nas sedam, osam neoženjenih muškaraca, sve su to momci od 50 do 55 godina. Moje mišljenje je da neće niko da dođe da radi ovde. Ovde zaista mora da se radi. Ja sam imao prilika za ženidbu, imao sam mogućnosti I da odem, ali sam ostao ovde u rodnom selu, ako uspem da se oženim uspem, ako ne, ništa, nada uvek postoji”, kaže neženja Raco iz Brezove.

Njegova majka Rumena se takođe nada da će joj se sin ipak oženiti. Imaju dobro domaćinstvo, ni u čemu ne oskudevaju, samo je važno da potencijalne neveste prepoznaju dobrobiti života na selu.

“Ne bi snaha imala problema sa mnom nikada i da je bilo pre deset il’ petnaest godina, a i sada. Ja bih je držala kao malo vode na dlanu i pomagala u svim poslovima”, rekla je Racova majka.

Gorštak Mišo Simeunović, momak sa dugim momačkim stažom ne krije da je imao brojnih prilika za ženidbu.

“Imao bih penziju momačkog staža puno da sam to osvojio, nego nisam, osvojio sam poljoprivrednu. Nije mi ni jedna od ljubavi polomila srce, malo sam sudbinu stvarao sam sebi, imalo je malo nekih zavrzlama, ali ne toliko”, rekao je Mišo.

Braća Milić i Milun Vujašević iz Brezove su, takođe neženje. Oni sami muzu krave, pripremaju i prodaju sir i kajmak, bave se stočarstvom. U ovim godinama možda bi im žena i pomerila zonu komfora, ali priznaju da bi značila.

“Mi sve sami ovde radimo kada su u pitanju poslovi u kući, na njivi, oko stoke, takođe, sirenje, varenje, međutim, valajalo bi da naiđe neka žena i da se oženimo. Bilo je prilika, imali smo, međutim, devojke hoće u grad, ona koja prođe Prilički Kiseljak, više se ona ne vraća nazad u planinu”, pričaju Vujaševići.

Danko Sekeljić meštanin sa dugogodišnjim bračnim i lovačkim iskustvom ima zanimljiv stav i zanimljivo poređenje.

“I kod nas u ovim planinskim selima ivanjičkog kraja, svašta nešto se promenilo, ja kao lovac više od trideset godina, pre ću lisicu naći u prigradskom naselju, nego što je mogu naći po našim brdima. Tako i ovi naši momci, pre će naći devojku u gradu ili negde, nego ovde, međutim, one se teže vraćaju iz gradova u sela, tako da momci žive još u nadi, snalaze se, neko pre, neko kasnije, važno je živeti u nadi, te da nikad nije kasno”, smatra Danko iz Brezove.

Danas su ovi gorštaci veliki domaćini i časni ljudi i sve što su do sada stekli, uradili su sami bez pomoći bračnog druga. Ipak, i dalje postoji zračak nade da će uplovitiu u mirnu luku i da za pravu ljubav godine nisu presudne.

Izvor: espreso.co.rs