Očevi im se dugo sudili zbog međe, a onda je Dragić sa svojim delom uradio nešto neverovatno: Sada je svima puno srce

|

Nije vest da se u selu prve komšije, često bliski rođaci, sude oko imovine, a da se njihove parnice prenose s kolena na koleno. Vest je da se neko od posvađanih potomaka pomiri, pa onda familiji na „suprotnoj strani“ svoje imanje pokloni. Još bolje za vest je kada to pojedinac učini za porodicu koja broji 11 članova, što je tek retkost u Srbiji.

Ovo se upravo dešava na Mučnju, planini zapadno od Ivanjice, u selu Močioci, koje je rodno mesto junaka ove priče, šumarskog inženjera Dragića Tomića (66), predsednika Ekološko-šumarske organizacije „Eko-Šum“, Valjevca po opredeljenju i mestu življenja, ali čoveka apsolutno posvećenog i zavičaju. I familiji koju je obradovao nemalim poklonom.

Elem, Tomić je u zavičaju od pokojnog oca pre deset godina nasledio imanje – seosko domaćinstvo sa objektima, oko osam hektara zemlje, dva hektara šume. Nakon što se primio nasledstva a pošto je poslom vezan za Valjevo, imanje je besplatno davao na korišćenje, kako kaže, pod uslovom da bude obrađeno. Onda je odlučio da ode korak dalje. Što će reći da nasledstvo pokloni, i to rođacima Tomićima, prvim komšijama i međašima. Onima s kojima se njegov pokojni otac godinama sudio oko upravo međa.

“Reč je dakle o 11-članoj porodici pred kojom je tu budućnost, pa sam se opredelio da nasledstvo poklonim njima. Sve će biti u funkciji, objekti održavani, a imanje obrađivano. Dogovor je, koliko to bude bilo moguće, da se domaćinstvo uredi tako da bude stavljeno i u funkciju seoskog turizma, pa će poljoprivreda kojom se rođaci bave tako, na neki način, imati i nadogradnju”, objašnjava Dragić Tomić svoj humani čin.

Još dodaje i da je nasledstvo, što se najčešće dešava kada se ispred imanja i naslednika ispreče kilometri i sve druge životne obaveze, mogao da proda. Dodaje i da bi mu to „značilo malo“ dok, s druge strane, rođacima koji tu već žive značiće dosta.

“Naši stari kažu „očevina se ne prodaje“, ali koliko ima ovakve očevine u svim krajevima Srbije koja se ne obrađuje i koja je dobrano zarasla u korov, jedino se još koristi šuma, jer je to prihod, sve dok se i ona ne izraubuje. Ja sam smatrao da je ljudski i najoptimalnije dati je dobrim domaćinima, koji će ga staviti u potpunu funkciju kao što čine sa svojim imanjem”, smatra on.

A rođaci Tomići, kojima Dragić daruje svoje nasledstvo, su Milan, kao glava kuće, njegovi sinovi Miroslav i Miloš oženjeni Milenom i Marijom, te njihovo šestoro dece. Njih 11 na broju, koji su od male i trošne kućice u kojoj se ova višečlana porodica obrela pre petnaestak godina, zajedničkim radom stvorili poljoprivredno gazdinstvo za primer.

“Na oko 1.000 metara nadmorske visine oni se bave proizvodnjom krompira, luka i čuvene maline, stočarstvom i proizvodnjom sira i kajmaka. Svi dišu kao jedan, funkcionišu u slozi i radu, baš kao švajcarski sat”, hvali Dragić svoje rođake.

Darodavac ne spori da su se očevi dve porodice svađali i sudili, ali su, srećom, potomci ostali posrednici da ne dođe do potpunog prekida odnosa, već da ishod bude obostrana radost.

“Naša generacija se nije svađala, stalno smo bili u kontaktu i shvatili smo da smo jedni drugima najpreči i najpotrebniji, a nove generacije su to podržale. Još pre desetak godina, kada sam nasledio imanje, sa Šumskom upravom u Ivanjici sam postigao dogovor da se kroz moje imanje napravi put do njihove kuće, što im je puno značilo, a nakon toga im dao sve da koriste”, priča inženjer.

Rođaci su poklonom oduševljeni i zahvalni. Kroz ugovor o poklonu sve će biti formalizovano i papirološki rešeno, a Tomić ukazuje i na širi interes jer će na ovaj način korist imati i država i društvo.

“Kada bi svi racionalno sagledali šta mogu da urade sa svojim nasledstvom, učinili bi isto. Hoću ovako, između ostalog, da iniciram druge koji imaju nasleđeno imanje a na koje se neće vraćati, da razmisle šta im je najbolje činiti. Najgore je ako ono propada. Ako vidiš da tamo gde si se rodio više nema nikog i da tvoj dom i okućnica nestaju u travi, da ga „jede“ vreme i to što nema žive duše u njemu”, poručuje Dragić Tomić.

I opet će se, nekom prilikom, zaputiti na Mučanj u Močioce, gde je bilo njegovo. Ali, nikako kao stranac, gost ili stranka u parničnom postupku, već među svoje, kao deo velike, složne familije. I srce će mu, siguran je u to, „biti puno dok vidi odžak iz kojeg se vije dim i čuje dvorište puno dečje graje“.

Izvor: blic.rs