Mnogi su je drugačije zamišljali, evo kako je izgledala unutra pre nego što je poplavljena – čuvena kućica na Drini kod Bajine Bašte (FOTO)

|

Tužne scene na kojima se vidi kako je pre par dana voda “uništila” čuvenu kućicu na Drini, kod Bajine Bašte, uznemirila je stotine hiljada ljudi kojima se prizor nasred reke urezao u sećanje.

Vodena stihija pretila je da odnese kućicu, ali to se srećom nije dogodilo. Izdržala je, najviše zahvaljujući mehanizmu koji je napravljen posebno za ove situacije. Ipak, sobe će ponovo morati da se rade, ali su drveni zidovi i konstrukcija odoleli moćnoj vodenoj sili.

Ipak, malo je onih koji su kročili u drvenu “izraslinu” na steni. Unutrašnjost kućice graniči se sa misterijom, jer su fotografije nakon renoviranja retko dostupne javnosti. Ekipa Monda snimila je kućicu iznutra i otkrila ko je vlasnik i može li kućica da se iznajmi.

Kako kućica na Drini izgleda unutra i ko je vlasnik.

Čuvena kućica na steni na Drini postoji već decenijama i nalazi se na samoj granici između Bosne i Srbije. Postala je simbol Bajine Bašte i turisti iz celog sveta dolaze da je vide i da je slikaju sa obale, raspitujući se kako bi mogli da uđu unutra, koliko to košta i mogu li da je iznajme.

Prvu kućicu na steni sagradilo je nekoliko četrnaestogodišnjih dečaka iz Bajine Bašte daleke 1968. godine. Od tada do danas, Drina je sedam puta nosila kućicu, nakon čega su je meštani svaki put iznova obnavljali. Poslednja “verzija” napravljena je 2011. godine i iste godine ova destinacija postala je svetski poznata, nakon što je časopis “Nacionalna geografija” stavio fotografiju kućice na naslovnu stranu.

Jedan od najzaslužnijih ljudi koji su doprineli izgradnji svih sedam verzija kućice bio je Milija Mandić zvani Gljiva, osnivač Kajakaškog i ronilačkog kluba “Drina”, koji je preminuo 2017. godine. Nakon njegove smrti, kućicu je preuzeo njegov prijatelj i takođe jedan od osnivača, Miško Savić Zuzec.

“U kućici su okačene fotografije svih nas koji smo je osnovali i obnavljali. Bili smo samo grupa momaka iz Bajine Bašte, plivali smo do stene, družili se i trebao nam je zaklon od kiše. Ručno smo drva prenosili uzvodno i nanosili na stenu. Kada smo je sagradili, svaki dan smo bili tu i nismo želeli da idemo kući. Svaki dan nas bude sedam, osam i uvek isto pitanje, šta ćemo da ponesemo, šta ćemo da jedemo, ko će prvi doći. Pravili smo ručkove i imali ozidano ognjište. Sada, kada je prošlo 53 godine, vidim da smo tu ostavili mladost”, kaže Miško Zuzec.

Nakon što je Miško Zuzec preuzeo kućicu 2017. godine, mnogo toga se promenilo. Sada u njoj postoje pravila i kućni red, isto kao u svakoj drugoj privatnoj kući, kaže on.

“Najpre je uvedena struja, tako što je kabal prenet sa bandere preko reke. Struju je ustupio komšija, ali je ona u međuvremenu isključena, jer se ispostavilo da to pravno nije dozvoljeno. Snašli smo se tako što smo postavili solarne panele, napravili kuhinju, dogradili terasu, napravili toalet ispod kućice. Sada možemo da kuvamo kafu, a imamo frižider. Potrudili smo se da sve bude odrađeno kvalitetno i da ovo bude poslednja verzija kućice, koju voda neće odneti. To smo uradili moj prijatelj Željko i ja, dok su donacije dolazile iz inostranstva”, kaže sadašnji vlasnik.

Kućica je napravljena u bivšoj SFRJ i “preživela” je sve strukture i društvena uređenja. Sada smo došli do toga da se nalazi na samoj granici Bosne i Srbije, kaže on.

Kućica se ne nasleđuje po rodbinskoj liniji, već po tome koliko znate da se brinete o njoj, koliko je volite i održavate, kaže Zuzec.

“Da bi neko bio vlasnik mora da zna sve o kućici, da vozi čamac, da bude siguran na vodi, ima finansije i da je održava. Mali je broj takvih ljudi. Takođe, mora da se poznaje problematika održavanja, jer dva puta godišnje kućica mora da se iseljava, to je postupak koji zahteva znanje i timski rad. Osim toga, mora stalno da se dolazi, da se vidi da kućica nije zapuštena”, kaže on.

Za turiste koji dođu iz inostranstva postoje posebno organizovane ture. Najviše ima Kineza, dok je ove godine sve više Indijaca, kaže on.

“Igrom slučaja imam ličnu vezu sa Kinom. Zajedno sa prijateljem napravili smo jedan promotivni film, koji smo plasirali u Kinu, pre sedam, osam godina. Interesovanje njihovih turista je krenulo dve, tri godine pre pandemije. Ja sam ih sprovodio do kućice i u saradnji sa restoranom za njih organizovao i ručkove. Želim da cela priča bude oko druženja, da ljudi dolaze, posećuju kućicu u što većem broju. Sve je u korist turizma. Sada je sezona gotova, stvari iz kuće se sele, terasa se sklapa, pošto je sve na montažu. Tako će biti do sledeće sezone, kada idemo sve ispočetka”, kaže on.

Izvor: mondo.rs